Demokratski konfederalizam
Ovakva vrsta vladavine ili uprave
može se nazvati ne-državnom političkom upravom ili demokratijom bez države.
Procesi donošenja odluka koji su zasnovani na demokratiji se ne smeju
poistovetiti sa procesima donošenja odluka koje primenjuje državna uprava.
Države upravljaju, a demokratije sprovode vladavinu naroda. Države su
utemeljene na principu moći, dok su demokratije zasnovane na konsenzusu
zajednice. Državna tela se određuju dekretom, mada mogu biti delimično legitimizovana
i putem izbora. Demokratije koriste direktne izbore. Država koristi prinudu kao
legitimno sredstvo. Demokratije počivaju na dobrovoljnom učestovanju.
Demokratski konfederalizam je
otvoren prema drugim političkim grupama i frakcijama. On je fleksibilan,
multikulturalan, antimonopolistički i orijentisan ka konsenzusu. Ekologija i
feminizam su noseći stubovi ovog sistema. U okviru ovakve vrste samouprave
alternativna ekonomija postaje neminovnost; ona je ta koja će uvećati resurse
društva, umesto da ih iskorišćava; koja će se odnositi pravednije prema
višestrukim potrebama društva.
Participacija i raznolikost političke scene
Kontradiktorni sastav društva
zahteva političke grupe koje imaju kako vertikalne tako i horizontalne
formacije. Centralne, regionalne i lokalne grupe morale bi biti izbalansirane
na ovaj način. Samo one, svaka za sebe, sposobne su da se nose sa svojim posebnim,
konkretnim situacijama i da razviju odgovarajuća rešenja za dalekosežne
društvene probleme. Svako ima prirodno pravo da izrazi svoj kulturni, etnički
ili nacionalni identitet uz pomoć političkih udruženja. Međutim, ovakvo pravo
zahteva etičko i političko društvo. Bez obzira na to da li je u pitanju
nacionalna država, republika ili demokratija – demokratski konfederalizam je
otvoren za kompromise sa državnim ili upravnim tradicijama, što im omogućava
ravnopravnu koegzistenciju.
Društveno nasleđe i akumulacija istorijskog znanja
Ipak, demokratski konfederalizam
počiva na istorijskom iskustvu i kolektivnom nasleđu društva. To nije
arbitraran, moderan politički sistem, već onaj koji akumulira istoriju i
iskustvo. On je proizvod života društva.
Država se stalno orijentiše ka centralizmu ne bi li osigurala ostvarivanje interesa monopola koji se nalazi u rukama moćnih. Za konfederalizam važi suprotno. Društvo je u centru političkog fokusa, a ne ti monopoli. Heterogena struktura društva je u suprotnosti sa svakim oblikom centralizma. Izrazit centralizam samo dovodi do socijalnih erupcija.
Kao što znamo, ljudi su uvek
formirali neformalne grupe u obliku klanova, plemena ili drugih zajednica sa
federalnim kvalitetima. Na ovakav način su bili u mogućnosti da sačuvaju svoju
unutrašnju autonomiju. Čak su i imperije primenjivale različite metode
samoupravljanja u okviru različitih oblasti, poput crkvenih vlasti, plemenskih
veća, kraljevstava, pa čak i republika. Zato je važno razumeti da čak i
naizgled centralističke imperije prate konfederativnu organizacionu strukturu.
Centralistički model upravljanja nije utemeljen na želji društva, već na težnji
za očuvanjem moći različitih monopola.
Etika i politička svest
Podela društva na određene
kategorije i odnose proizvodi se na osnovu određenih veštačkih obrazaca od
strane kapitalističkih monopola. Takva vrsta društva stavlja akcenat na vašu
pojavnu formu, a ne ono što zaista jeste. Ovakvo otuđenje od sopstvenog
postojanja podstiče povlačenje od aktivnog učešća, reakciju koju često nazivamo
razočaranjem u politiku. Ipak, društva su u osnovi politička i vrednosno
orijentisana. Ekonomski, politički, ideološki i vojni monopoli predstavljaju
konstrukte koji su u suprotnosti sa prirodom društva zato što samo streme akumulaciji
viška. Oni ne proizvode vrednost, kao što ni revolucija ne proizvodi novo
društvo. Revolucija može samo da utiče na etičku i političku mrežu društva. Sve
ostalo predstavlja diskreciono pravo političke zajednice bazirane na etici.
Već sam pomenuo da kapitalistička
modernost nameće centralizaciju države. Politički i vojni centri u okviru
društva su lišeni sopstvenog uticaja. Nacionalna država, kao moderna zamena za
monarhiju, ostavila je iza sebe oslabljeno i bespomoćno društvo. U tom pogledu
pravni poredak i javni mir samo impliciraju klasnu vladavinu buržoazije. Moć se
formira u okviru centralizovane države i postaje jedna od osnovnih
administrativnih paradigmi modernosti. Ovo stavlja nacionalnu državu u odnos
suprotnosti sa demokratijom i republikanstvom.
Naš projekat „demokratske
modernosti“ zamišljen je kao alternativni nacrt u odnosu na modernost kakvu
poznajemo. Ona se gradi na demokratskom konfederalizmu kao osnovnoj političkoj
paradigmi. Demokratska modernost je krov političkog društva baziranog na
etičnosti. Dokle god budemo pravili grešku verujući da društva moraju biti
homogeni monolitni entiteti, biće nam teško da razumemo konfederalizam. Moderna
istorija je takođe i četvorovekovna istorija kulturnog i fizičkog genocida
počinjenog u ime jednog imaginarnog unitarnog društva. Demokratski
konfederalizam kao društvena kategorija pandan je ovakvoj istoriji, on počiva
na volji za borbu, ukoliko je to potrebno, kao i na etičkoj, kulturnoj i
političkoj različitosti.
Kriza finansijskog sitema je prirodna
poledica kapitalističke nacionalne države. Ipak, svi napori neoliberala da
izmene nacionalnu državu su ostali neuspešni. Bliski istok nam daje poučne
primere za to.
Demokratski konfederalizam i demokratski politički sistem
U suprotnosti sa centralističkim
i birokratskim razumevanjem upravljanja i primene moći, konfederalizam
predstavlja oblik političke samouprave u kojem se sve društvene grupe i svi
kulturni identiteti mogu izraziti na lokalnim sastancima, opštim zborovima i
većima. Ovakvo shvatanje demokratije otvara politički prostor svim slojevima
društva i omogućava formiranje različitih i raznovrsnih političkih grupa. Ovim
putem se takođe pospešuje i politička integracija društva kao celine. Politika
postaje deo svakodnevnog života. Bez politike, kriza države se ne može rešiti,
zato što se kriza stvara nedostatkom zastupanja interesa političkog društva.
Pojmovi poput federalizma i samoupravljanja, koji se mogu pronaći u liberalnim
društvima, moraju biti redefinisani. U suštini, njih ne treba shvatiti kao
hijerarhijske nivoe upravljanja u okviru nacionalne državne, već kao centralno
sredstvo društvenog izraza i participacije, što će zauzvrat potpomoći
politizaciju društva. Nama nisu potrebne velike teorije, potrebno nam je da
damo prostor društvenim potrebama, tako što ćemo strukturno ojačati autonomiju
drštvenih aktera i stvoriti uslove za organizovanje društva kao celine.
Stvaranje operativnog nivoa na kojem će sve vrste društvenih i političkih
grupa, verskih zajednica ili intelektualnih tendencija moći da se direktno
izraze u okviru procesa donošenja odluka na lokalnom nivou možemo nazvati
participativnom demokratijom. Što je veći stepen participacije, to je ova vrsta
demokratije snažnija. Dok je nacionalna država u suprotnosti sa demokratijom, koju
čak i poriče, demokratski konfederalizam predstavlja kontinuirani demokratski
proces.
Društveni akteri, koji su svaki za sebe federativne jedinice, predstavljaju osnovne ćelije participativne demokratije, koje mogu da se kombinuju i udružuju u nove grupe i konfederacije u skladu sa situacijom. Svaka od političkih jedinica uključenih u participativnu demokratiju je u suštini demokratska. Na ovaj način, ono što mi nazivamo demokratijom je primena demokratskih procesa donošenja odluka, od lokalnog do globalnog nivoa, u okviru jednog neprekidnog političkog procesa. Ovaj proces će uticati na strukturu društvene mreže, kao suprotnost težnji nacionalne države ka homogenosti, jednom konstruktu koji jedino može biti ostvaren putem sile, čime se dovodi do gubitka slobode.
Već sam istakao da je lokalni
nivo onaj na kom se donose odluke. Ipak, način razmišljanja koji dovodi do
odluka mora biti u skladu sa globalnim pitanjima. Moramo da postanemo svesni
činjenice da čak i sela, kao i gradske četvrti, zahtevaju konfederativnu
strukturu. Svi aspekti društva moraju biti prepušteni samoupravljanju, svi nivoi
moraju posedovati slobodu da participiraju.
Demokratski konfederalizam i samoodbrana
U svojoj suštini, nacionalna
država je vojno struktuirani entitet. Nacionalne države su proizvodi različitih
vrsta unutrašnjeg i spoljašnjeg ratovanja. Nijedna od postojećih nacionalnih
država nije nastala sama od sebe. Bez izuzetka, one poseduju istoriju ratova.
Ovaj proces nije ograničen samo na njihovu početnu fazu, već je izgrađen na
militarizaciji čitavog društva. Civilno rukovodstvo države je samo dodatak
vojnom aparatu. Liberalne demokratije čak i nadmašuju ovo bojeći svoje
militarističke strukture demokratskim i liberalnim bojama. Međutim, to ih ne
sprečava da traže autoritarna rešenja u trenutku vrhunca krize koja je
uzrokovana samim sistemom. Fašistička upotreba sile je sama priroda nacionalne
države. Fašizam je najčistiji oblik nacionalne države.
Ovakvoj militarizaciji može se
odupreti jedino samoodbranom. Društva bez mehanizama samodbrane gube svoj
identitet, sposobnost demokratskog donošenja odluka i svoju političku prirodu.
Dakle, samoodbrana društva nije ograničena samo na vojnu dimenziju. Ona takođe
uključuje i očuvanje identiteta, sopstvene političke svesti i procesa
demokratizacije. Tek tada možemo govoriti o samoodbrani.
U odnosu na ovaj okvir, demokratski
konfederalizam se može nazvati i sistemom samoodbrane društva. Samo se uz pomoć
konfederativnih mreža može uspostaviti osnov za suprotstavljanje globalnoj
dominaciji monopola i militarizmu nacionalnih država. Nasuprot mreže monopola
moramo da izgradimo jednako jaku mrežu društvenih konfederacija.
Ovo konkretno znači da društvena
paradigma konfederalizma ne uključuje vojni monopol oružanih snaga, čiji je
jedini zadatak da osiguraju unutrašnju i spoljašnju bezbednost. One su pod
direktnom kontrolom demokratskih institucija. Samo društvo mora biti u stanju
da odredi njihove dužnosti. Jedan od njihovih zadataka će biti odbrana slobodne
volje društva od unutrašnjih i spoljašnjih intervencija. Sastav vojnog
rukovodstva se mora odrediti pod istim uslovima i sa jednakim učešćem
političkih institucija i konfederativnih grupacija.
Demokratski konfederalizam nasuprot stremljenju ka hegemoniji
U demokratskim društvima nema
mesta za bilo kakvu vrstu stremljenja ka hegemoniji. Ovo se naročito odnosi na
ideologiju. Hegemonija je princip koji često sledi klasična vrsta civilizacije.
Demokratske civilizacije odbacuju hegemoniju moći i ideologije. Bilo koja vrsta
izraza koja prelazi preko granica demokratskog samoupravljanja bi dovela
samoupravljanje i slobodu izražavanja do apsurda. Za kolektivno rešavanje
pitanja društva potrebno je razumevanje, poštovanje suprotnih mišljenja i
demokratskih načina odlučivanja. Ovo je u suprotnosti sa shvatanjem rukovodstva
u kapitalističkoj modernosti, gde su proizvoljne birokratske odluke nacionalne
države dijametralno suprotstavljene demokratsko-konfederativnom tipu
rukovođenja koje je zasnovano na etičkim osnovama. U demokratskom
konfederalizmu rukovodećim institucijama nije potreban ideološki legitimitet.
Samim tim, one ne moraju da teže hegemoniji.
Demokratske konfederativne strukture na globalnom nivou
Iako je fokus demokratskog konfederalizama usmeren na lokalni nivo, organizovanje globalnog konfederalizma nije isključeno. Moramo organizovati platformu nacionalnih civilnih društava u obliku konfederativne skupštine koja bi oponirala Ujedinjenim nacijama, kao jednoj asocijaciji nacionalnih država kojom upravljaju supersile. Na ovaj način bi mogle da se donose bolje odluke koje bi uzimale u obzir mir, ekologiju, pravdu i produktivnost na globalnom nivou.
Zakjučak
Demokratski konfederalizam se
može opisati kao oblik samoupravljanja koji je suprotan tipu upravljanja u
nacionalnim državama. Pod određenim okolnostima mirni suživot je moguć sve dok
se nacionalna država ne meša u centralna pitanja samoupravljanja. Sve
intervencije ovakvog tipa zahtevale bi samoodbranu civilnog društva.
Demokratski konfederalizam nije u
sukobu ni sa jednom nacionalnom državom, ali on neće stajati i mirno posmatrati
pokušaje asimilacije. Revolucionarni prevrat ili kreiranje nove države ne
stvaraju održivu promenu. Na duge staze, sloboda i pravda se mogu ostvariti
samo u okviru dinamičkog demokratsko-konfederativnog procesa.
Ni totalno odbacivanje, ni
potpuno priznavanje države ne koristi demokratskim naporima civilnog društva.
Prevazilaženje države, posebno nacionalne države, dugoročan je proces.
Država će biti prevaziđena onog
trenutka kada demokratski konfederalizam dokaže da ima kapacitet za rešavanje
društvenih problema. To, međutim, ne znači da se moraju prihvatiti napadi
nacionalnih država. Demokratske konfederacije će u svakom trenutku zadržati samoodbrambene
snage. Demokratske konfederacije neće biti ograničene na samoorganizovanje
unutar jedne teritorije. One će postati prekogranične konfederacije onda kad
određene društvene zajednice budu to želele.
Principi demokratskog
konfederalizma
1. Pravo na samoopredeljenje
naroda obuhvata pravo na vlastitu državu. Međutim, osnivanje države ne uvećava
slobodu naroda. Sistem Ujedinjenih nacija, koji je zasnovan na nacionalnim
državama, pokazao se kao neefikasan. U međuvremenu, nacionalne države su postale
ozbiljne prepreke za bilo kakav društveni razvoj. Demokratski konfederalizam je
suprotstavljena paradigma potlačenih ljudi.
2. Demokratski konfederalizam je
nedržavna društvena paradigma. Nju ne kontroliše država. Istovremeno,
demokratski konfederalizam predstavlja kulturno-organizacioni nacrt demokratske
nacije.
3. Demokratski konfederalizam je zasnovan na učešću običnih ljudi na lokalnom nivou. Procesi donošenja odluka pripadaju zajednicama. Viši nivoi služe samo za koordinaciju i implementaciju volje zajednica koje šalju svoje delegate generalnim skupštinama. U ograničenom vremenskom periodu, oni su istovremeno i glasnogovornici i izvršne institucije. Međutim, osnovna moć odlučivanja pripada lokalnim institucijama.
4. Na Bliskom istoku demokratija ne može biti nametnuta od strane kapitalističkog sistema i njegovih imperijalnih sila, koje samo štete demokratiji. Osnovni zadatak je promovisanje demokratije na lokalnom nivou. To je jedini pristup koji može da izađe na kraj sa raznolikim etničkim grupama, religijama i klasnim razlikama. On se takođe dobro uklapa uz tradicionalnu konfederativnu strukturu društva.
5. Demokratski konfederalizam u Kurdistanu je takođe i anti-nacionalistički pokret. Cilj mu je ostvarivanje prava na samoodbranu naroda, unapređivanjem demokratije u svim delovima Kurdistana, bez dovođenja u pitanje postojećih političkih granica. Njegov cilj nije stvaranje kurdske nacionalne države. Pokret ima nameru da uspostavi federalne strukture u Iranu, Turskoj, Siriji i Iraku, koje će biti otvorene za sve Kurde i istovemeno će predstavljati krovnu konfederaciju za sva četiri dela Kurdistana.
___________________________________________________________________________________
Abdulah Odžalan (Abdullah Öcalan)
je autor više od 40 knjiga i jedan od osnivača Radničke partije Kurdistana (PKK
– Partiya Karkerên Kurdistanê). Rođen je u siromašnoj kurdskoj porodici u
Turskoj. Zbog optužbi za učestvovanje u oružanoj borbi kurdskih pobunjenika za
nezavisnost uhapšen je i osuđen od strane turske države na smrt, a ta kazna je
kasnije preinačena u doživotnu robiju. U zatočeništvu se nalazi od 1999.
godine. U početku svog delovanja je bio prvenstveno marsističko-lenjinistički
orijentisan, a kasnije je pod uticajem različitih autora, pre svega Mareja Bukčina,
razvio pristup koji se bazira na slobodarskom socijalizmu. Jedan je od autora
koji su razvili ideju đineologije (nauka žena), često opisivane i kao kurdski
feminizam, o kojoj je pisao u svojoj knjizi: Oslobođenje života: Ženska
revolucija (2013). Tekst koji je ovde preveden deo je duže brošure sa istim
nazivom, koja je na engleskom jeziku izdata kao: Democratic Confederalism
(Transmedia Publishing Ltd. – London, International Initiative “Freedom for
Abdullah Ocalan – Peace in Kurdistan”, 2011).
Prevela Marija Vladisavljević
No comments:
Post a Comment